subota, 26.07.2008.
Fade away in silence
Lijepo je to...Živjeti stvarnost ljepšu od snova...
Potrebno je dopustiti vremenu da se mijenja.
Sutra vise necu stajati na istome mjestu.
Ne zaboravi zvukove smijeha i mirise slobode jer neće trajati zauvijek.
Niste vjerovali ali nepostojeće još uvijek traje rođeno iz ruševina.
Građeno snovima... Korijeni prodrijeli su duboko.
Trazim oblike na nebu. Nove priče se stvaraju.
Sve je obrnuto. Onako kako treba biti.
Sa toliko boja stvaraju se nova djela.
...Oni šute...
Njihove duše rastapaju se pod zvjezdama.
Kameni grad na leđima nemani. Svjetla se gase dok sanjaju.
Smisao uvijek postoji i nije ga potrebno objasniti.
Oni znaju. Zato im pružamo ruke.
Vodit će nas.
Letjet ćemo.
Sjediti na obali i zaboraviti na drugu stranu.
Jer ovdje je sreća i nije potrebno ništa sa druge obale.
Dvoje je dovoljno. Postojat će ono što nikad nije.
Dovoljno da zadrži sreću...
petak, 20.06.2008.
Na svršetku gdje divimo se beskraju
Kiša je padala, a vjetar je donio neke nove mirise.
Toga dana započelo je novo doba.
ipak...još uvijek je ostao stari miris sigurnosti.
Dan kad su se snovi ostvarili, kad se sve promijenilo. Stigli smo do toga da se stari dani vise nece vratiti...toliko uspomena ostalo je na policama...
Smiješak se ne moze sakriti...
sada plešu na čistinama...gledam ih i smijem se...
Pjesme su vječne...
Nova krila su predivna...dugo nismo letjeli, stoljećima
Danas pjevamo s vjetrom
...i smijemo se zajedno...
četvrtak, 22.05.2008.
And the story ends
Toga dana ugasila se posljednja svjetlost. Zaplakali su posljednji put zajedno...sada više zajedno ne postoje...
Vjetar je plakao dok su čekali...
...čekat će dok se obećano ne ispuni... Kad posljednje kiše padnu, kad tlom poteče krv smrtnika, kad se kraljevstvo ponovno uzdigne, kad ponovno ugledam život u njezinim očima...na kraju vremena...
Nakon toliko stoljeća snova, snova o probuđenju ostat će samo šapati...ostat ćemo samo mi... Ostat će stvarnost koja će živjeti umjesto naših snova kroz sva ova vremena...kao u početku...dobit ćemo darove da izlječimo, da se život ponovno rodi na putevima kojima budemo kročili...
Ostat će samo šapati...ostat ćemo samo mi...
nedjelja, 27.04.2008.
Farewell
Oni odlaze. Vrijeme se mijenja.
Nekad se svijet čini prevelikim. Tako je malo vremena. Tako je puno stvari koje sputavaju. Toliko granica. Premalo slobode. Premalo prostora za let. Beskonačnost ne mogu doseći kroz rešetke kaveza. Sve je ostalo isto, sve je drugačije.
Kao da sam upravo sad rođena, iščeznula su sjećanja na drevna vremena. Zar je tako puno prošlo? Da se više ne mogu niti sjećati.
Nikad nisu obećali da će ostati zauvijek. Znali smo da je nemoguće, ali i da su rastanci teški. Pogotovo onda kada su zauvijek.
Put se nastavlja, a i snage ima dovoljno. Kiša je napokon prestala.
Možda se i vrata kaveza otvore...
srijeda, 09.04.2008.
Take my hand and fly with me again...
Glasovi su vrištali...
Budila se iz sna
Stvarnost je bila drukčija nego što ju je zamišljala
Stvarnost je bila mrtva...
Bolesna
U rukama su nosili svoje raskomadane utrobe
Ustala je...
Zrak je mirisao na jutarnju svježinu
Netko se smijao...
Ona je željela zaplakati
Nekad je tako daleko...
Hvala vam...
srijeda, 26.03.2008.
...screaming echos in the air...
Prelijepo je. Jednostavno se ne može izmisliti dovoljno savršena riječ da izrazi toliko oduševljenje. Svaki puta kad zaklopim oči čujem tu prekrasnu pjesmu. Tako volim vjerovati u to nepostojeće jer tada sam sretna...iako...sada sam shvatila da postoji, i kuglica će se uskoro raprsnuti i sve će odletjeti negdje daleko...samo to je bitno...samo taj jedan trenutak koji se ponavlja tisuću puta. Dok ga ne zaustavim...ne želim ga zaustaviti... Ne želim ponovno ostati sama. Otvorila sam ti davno zaključana vrata. Samo...nemoj srušiti moj svijet i dopustiti da se ruševine ponovno prekriju prašinom...jer to je sve što imam, a umorna sam od stalnog građenja. Ako se opet raspadne možda više nikad ne zaživi...nedostajat će mi smijeh...
...prošle noći...
Koračala sam dvoranom visokog stropa. Stepenice na kraju vodile su do balkona pod starim kamenim volutama..večer, vani je vladalo plavetnilo i spokoj. Na tlu dvorane ležao je netko, lica zakrvavljena i izmasakrirana da mu nisam mogla odrediti spol i dob. Nisam znala kako da mu pomognem...zvala sam u pomoć...dvoranom su počeli prolaziti ljudi ali nitko nije mario. Odvela sam umirućeg čovjeka do vrha stepenica. Sada pogled vani više nije bio na spokojno plavetnilo...plavo se miješalo sa crvenim. Vatre su gorjele, ratovalo se. Dugo sam razgovarala s čovjekom...ne sjećam se o čemu, znala sam da je to bio posljednji razgovor. Nisam ga željela ostaviti da umre sam...
...samo jedan od mojih snova kojima ne znam smisao...
Možda mala kriza, previše oduševljenja u kratkom vremenu...nema veze...
Možda više ne razumijem...nije bitno...
hvala
nedjelja, 23.03.2008.
The night is ending
Dopusti tišini da ispriča svoju priču, pusti da vjetar odnese mirise.
Odvedi me, da vidim svijet koji je nekada postojao. Svijet u kojem sam te prvi puta ugledala....
Da se prisjetim početka.
